Ghostbusters

Prvi koraci manhattanskim ulicama zvuče zaista dobro. Ian trčkara širokom avenijom, a kad sam mu rekla da podigne glavu i pogleda neboder pored kojeg stoji, tri puta se okrenuo oko svoje osi, izgubio ravnotežu i stropoštao na pod. To nije bila dobra ideja. Doslovno ulijećemo u prvi restoran u kojem se poslužuje doručak i s velikim očekivanjem naručujemo tonu palačinki sa sirupom, velike sokove od cijeđenih  naranči i naravno, da se nađu, jaja sa slaninom. To je bila velika greška jer nakon doručka kotrljali smo se ulicom poput bova i čekali da se domognemo nekog lijepog kafića i posjednemo na kavu. Ili samo posjednemo. Bez kave. Svejedno.

Oh ne…. u New Yorku smo, pogledam oko sebe a svi munjevito jure s litarskim kavama oko nas i nitko fino ne sjedi i odmara, stalno imaš osjećaj da nekud moraš stići. E pa ja sad samo želim stići do kafića gdje ću sjediti sat vremena i da tamo sjede i drugi ljudi samo zato jer sjede a ne jer su na poslovnom ručku ili sastanku bilo koje vrste. „Bela, nema ti toga ovdje“ – začujem analitički Lotarov komentar i poželim iznajmiti sobu u najbližem hotelu samo da malo prilegnem. Odjednom začujem neki čudan zvuk iz svoje torbe. Nemalo prije nego što je prestao zvoniti, shvatim da je to moj američki mobitel i ponosno ga izvadim iz torbe i pritisnem slušalicu. Tim.

Dogovorili smo sastanak za sutra nakon što sam ja ponosno rekla da znam gdje je avenija (neka), iako naravno nemam pojma. Nevažno. U trenutku obuzme me takva sreća da raširim ruke kao da želim zagrliti zrak oko sebe i nasmijem se od uha do uha. Pogledam Iana, a on također grli zrak i glasno se nasmije gledajući u mene.

Nakon par sati lutanja, ruku prepunih vrećica s natpison Toy’s R us, lovimo taxi i gibamo prema našem hotelu. Budući da ćemo u hotelu provesti tri tjedna, odmah smo nabavili sve pruge, vlakove i popratnu mehanizaciju kako bi Ian dio našeg kratkotrajnog doma pretvorio u svoje igralište.

U spektakularnoj trgovini igračaka par puta sasvim slučajno naletjela sam prvo na male, a zatim divovske figure iz prastarog filma Ghostbusters. Iako nikad baš posebno nisam bila oduševljena tim filmom, nešto me nagna da kupim barem privjesak za ključeve i počnem pjevušiti onu (baš super) pjesmu iz filma.

Iscrpljena, ponovno pomislim na odmor koji ću si priuštiti kad dođemo u hotel i onda se opet sjetim da sam u Americi i da će mi jedini odmor biti u kutu balkona gdje ću sa strahom gledati u onaj prekidač i prestravljeno očekivati vatrogasni alarm prouzrokovan mojom slim cigaretom. Oh, Bože. Smiri se. Izaći ćeš ispred hotela, uzeti kavu i zapaliti cigaretu. Lijepo ćeš predahnuti dok svi prolaznici budu gledali u tebe kao u zadnji ološ. Oh, Bože, još gore.  Sjetim se Pariza i onih bezbrižnih ljudi koji piju vino u podne na prekrasnim trgovima i puše i izgledaju tako dobro. Umjeso toga, ja ću sada izgledati kao ološ. Ah, možda prođe netko iz Pariza pa me shvati. Što se može.

old-paris-cafe-19211.jpg

Posegnem u džep kako bih izvadila upaljač, a oko prstiju mi se omota moj novi Ghostbustersprivjesak za ključeve i sjetim se svoje prijateljice  Arete i našeg razgovora o suočavanju s duhovima. Onima  koji nikako da nas ostave na miru, nego se kao u ponavljajućoj Noći Vještica pojavljuju poput kostura koji se sruše ispred tebe kad otvoriš vrata. Nije dovoljno što  se samo stropoštaju ispred sebe s gomilom onih klimavih kostiju nego ti se i onako pokvareno nasmiješe i progovore: Kostur sam, al još sam tu, bit ću tu zauvijeeek…. hihihihi… Grozota. Zaista.

Nemojte misliti da taj kostur predstavlja samo neku osobu iz vaše prošlosti, on može predstavljati neki vaš strah, tugu, samoću ili problem s kojim se borite. I što mi onda radimo? Idemo na ubrzane tečajeve: Kako prognati i istrijebiti kosture, Kako svom kosturu reći zbogom, Kako svog kostura ispratiti na vječno počivalište i tome slično. Totalno komično kad nas pogledam izdaleka, kao hiponotizirani stalno ponavljamo iste obrasce zbog kojih kosturi sve češće plešu oko nas I onda opet ide sve ispočetka… Zašto moram biti tako tužna, zašto meni, zašto ja moram biti u ovakvim problemima, zašto li ga i zašto?!!

E pa zato. Zato jer je svima tako! Zato jer je to život! Zato jer se tvoj Kostur zove Bivši Dečko, a ja imam kostura koji se zove Briga. Kostur moje mame zove se Rak, a kostur mog tate Demencija. E da, moja susjeda isto ima kostura a ime mu je Retardirano dijete, a druga susjeda, čini mi se, ima kostura koji se zove Nemam posao. Eto. Kostura koliko voliš.

Što da radimo s tim svim kosturima. Gdje ih poslati? Kako da ih sami pretvorimo u prah i otpuhnemo u smjeru vjetra? Nikako. Neće otići upravo zato jer mi to ne želimo.

A naučili smo već nedavno da ono što ne želimo ima veliku moć, svemir ne razumije naše predznake i sintaksu naših jezika. On razumije samo našu misao. Dakle, ne ili da – sasvim mu je svejedno. Ono čemu dajemo predznak njemu je važno.

Neću ponovno nabrajati sve one kosture od maloprije ali ako intenzivno razmišljate o svom kosturu, ako ste zbog njega nesigurni, prestrašeni i ako ga zatvorenih očiju pokušavate otjerati i jedino o čemu razmišljate jest kako to napraviti – na krivom ste putu. Zastanite. Pogledajte tog vražjeg kostura u oči i upitajte ga: Zbog čega te se toliko bojim? Zbog čega me toliko rastužuješ? Zbog čega se zbog tebe osjećam loše? Probajte, samo ga probajte prihvatiti takvog kakav je. On je dio vas i vi ste dio njega jer ste mu dali svoju snagu kojom on sad raspolaže i upotrebljava je protiv vas. Vjerojatno ste već razumjeli da ste sami sebi neprijatelj.

Vi ste ti koji svemu oko sebe dajete i oduzimate moć i energiju.

Imate rak, koje gluposti ja sad drobim? Da, imate ga. Borite se, idete na kemoterapiju i nemate kosu. U potpunom ste kaosu i ne znate niti hoćete li ostati živi. Razmišljate li samo o tome od jutra do mraka? Zapadate li u sve veći mrak svojih misli koje koprcaju između straha, samosažaljenja i nemoći? Vjerojatno je tako. Morate se probuditi. Otvorite prozor nečemu drugome. Na bilo koji način. Izađite iz te kutije i pronađite nešto dobro čemu ćete dati svoju moć. Sama po sebi bit će oduzeta od onog mjesta gdje više ne stanuju vaše misli. Spasite se. Uspjet ćete. Želim vas od sveg srca da za to pronađete snagu.

Ovi kosturi i duhovi toliko su okupirali moje misli da sam zaključila da gasim i drugu cigaretu na balkonu. Vatrogasni aparat nije se oglasio, a za danas me čak nitko na ulici nije gledao kaoološ ispred hotela sa cigarom. Dobro je. Spremim svoje duhove u džep i shvatim da mi je i taj privjesak poslao netko from above baš da me podsjeti kako biti dobar ghostbuster.

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s