Alone (or lonely) among the millions

Naravno da sam spavala samo dva sata. Ian i Lotar spavaju s otvorenim ustima poput pokorenih vojnika, a ja mjesečarim po sobi i sustavno pretražujem mini bar. Pronalazim neku malu bočicu vina – jako pametno sada kada bi me trebao pokositi  jet leg.

Uvijek su me živcirale priče o jet legu i nemilim mukama oko nadoknade sna, kao i gipsevi i štake nakon svake sezone skijanja. Očigledni pokušaji nametanja statusnih simbola. Bljuv. Ponekad doduše sama sebi kažem: daj budi jednom normalna, onesvijesti se od jet lega, slomi nogu na snijegu i šepaj na štakama, kao u ovom trenutku. Ali ne, ja sa bočicom vina izlazim na balkon i nazdravljam, više u ovo doba, ni ne znam kome.

Zagledam se u udaljena svijetla kako polako blijede i promatram manhattansko praskozorje.  Ne znam zašto me ovaj grad neodoljivo asocira na samoću. U ovoj pretrpanoj košnici najrazličitijih ljudi jasno se ocrtava linija samoće. Dok razmišljam o odsutnim licima koja se voze podzemnom željeznicom i ona koja svrhovito (barem tako izgleda) jure ulicama i preskaču druge, sjetila sam se osjećaja usamljenosti koji me pratio u mom lošem (uvjetno rečeno) razdoblju života. Sjećam se onih sati tipkanja po mom blogu, slaganja misli, neprestanih ramišljanja i želje za prijateljima. Puno je ljudi bilo oko mene, ali osjećaj usamljenosti postojao je usprkos svima njima. Lotar i Ian izvankategorično pripadaju mom biću i moj odnos s njima je poseban, mislim sada o ljudima koji su izvan moga bića bili u istoj životnoj fazi kao i ja. Čak sam i upoznala neke koji su zalutali na moj put zanimajući se za naoko iste stvari kao i ja, ali ja ih nisam osjećala. Jedne večeri rekla sam sama sebi: „To nisu tvoji ljudi“. Ta neizgovorena rečenica zazvučala mi je toliko moćno da mi je odmah izmamila osmijeh na lice. I zaista je tako bilo, to nisu bili moji ljudi. Znala sam da oni moji tek postoje negdje ali se još nisu izrealizirali u mom životu. Isto tako sam znala da će doći.

Stand-Alone.png

Poznat vam je taj osjećaj usamljenosti? Ja vam predlažem da ga iskoristite i pretvorite u samoću. Osjećaju koji živi u vama jednostavno promijenite predznak.

Usamljenost zamijenite samoćom.

Usamljenost je tuga dok je samoća zdrava i produktivna. I budite zahvalni na njoj.

Budite zahvalni što se osjećate izdvojeno u jednom trenutku svoga života. To znači da se mijenjate i sazrijevate, to znači da se definirate i odbijate prihvatiti sve i svih samo zato jer su u ovome trenutku ovdje.

Ja bih vam savjetovala kada dođe takva faza u vaš život, iskoristite je. Iskoristite je da biste istražili sebe i naučili o sebi što više možete. Uživajte u svom malom kraljevstvu i stvarajte. Stvarajte svoj život i radite na strpljenju jer je to jedna od najvećih snaga koju možete posjedovati. Ne odustajte sami od sebe, na dobrom ste putu.

Quote-46.png

Kada sam krenula u svoj eksperiment zaista nisam znala s kakvim ću se sve osjećajima susretati. Sada sam sretna jer ih prepoznajem, želim im dobrodošlicu u svoj život i s lakoćom ih otpuštam kada su spremni za to. Kada sam ja spremna za to. Život je zaista dar. Život je iznenađenje. Upustite se u njega.

Začujem policijske sirene u daljini i svečano odlučim da ću popiti svoju prvu jutarnju kavu i dostojno dočekati jutro u Gradu. Onako kako on to zaslužuje, na dobar stari old fashin način. Podočnjaci vrište s moga lica, ali znam da će ih danas uz puder uspješno prekriti i moj osmijeh koji nekako ne skidam s lica. Danas je dan za nas. Za sve ljude moga bića. Za moje pokorene vojnike s otvorenim ustima i mene.

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s