Joie de vivre, ili kako vratiti igru u život?

Razmišljajući o sinoćnjem razgovoru sa Sally Pollack koji je za mene bio tako nestvaran samim time što se uopće dogodio, sjetila sam se razdoblja kad sam bila dijete i u igri razgovarala s mnogim izmišljenim i važnim ljudima. Svaki drugi dan sam bila netko drugi, ali uvijek netko tko sam željela biti. Kada se to zaista dogodi u životu osjećate se sretno jer ste djetetu koje ste nekada bili ostvarili davne želje. To je ono što se meni dogodilo sinoć. Pitam se, koliko se to često događa i koje smo sve želje ispunili djetetu koje smo bili?

Sjećate li se vremena kad ste bili dijete? Kuhali ste ručak od zemlje, u dvorištu imali natjecanje za pjesmu Eurovizije, brinuli se o napuštenim životinjama, čuvali ih u kartonskim kutijama i činili još puno, puno smislenih i važnih stvari.

Svaki dan je bio poseban i imao veliku svrhu, jer baš u svakome dogodit će se nešto veliko i važno. Uvečer, prije spavanja, jedva biste čekali da svane novi dan jer toliko je toga za napraviti. Uzbuđenje je na vrlo visokoj razini jer svaki dan nosi velike i zabavne zadatke. Još kad biste samo mogli biti odrasli i imati tu veliku moć da napravite baš sve što hoćete. Baš u trenutku kad ste htjeli proglasiti pobjednika u natjecanju mama vas je zvala s prozora, jer pao je mrak i treba doći kući. Svaku igru ostavljali ste nezavršenu i svaki taj važan zadatak čekao vas je i sljedećega dana. Život je bio šaren, prepun zabave i važnog posla. Zaista ste zavidjeli odraslima, jer da su na vašem mjestu, nikad ne bi trebali prekinuti neki važan posao poput vas i doći kući samo zbog toga što je pao mrak. Dok jedete svoju večeru, promatrate svoju mamu i mislite da je svemoćna, jer ona sve to može, a vi još ne možete.

U trenu, djetinjstvo je prošlo i sada ste moćni. I vi ste odrasli. Ne kuhate više ručak od zemlje i ne natječete se za pjesmu Eurovizije. A sve to možete, i kakve li privilegije, nitko vas u tome više ne može prekidati. Ali, jednostavno to više ne radite. Kao da je magla prekrila tu sliku iz djetinjstva i u nekom čudnom vremenskom procijepu poput loše magije prebacila vas u neki drugi svijet.

Svijet koji, iako ste odrasli, više nije šaren, uvečer prije spavanja ne osjećate uzbuđenje, već brigu, ne skrivate tek okoćene mačke u kartonsku kutiju i stalno vas prati osjećaj da ne radite ništa važno i stalno to nešto važno čekate da se pojavi.

U vašoj glavi više nije slika nepregledne širine i istinskog uzbuđenja svakog jutra. Gledate u svoje dijete i zavidite mu što radosno gleda na svaku životnu situaciju i pomalo čeznutljivo ga promatrate kako bere travu i radosno viče kako kuha blitvu.

Joie de vivre… zašto život više nije igra? Zašto igra više nije život? Otkrivali smo svijet s toliko veselja! Zašto ga sada, kada smo ga otkrili, uporno  skrivamo sami od sebe? Jutra su i dalje prekrasna, čista i puna nade. Svaki dan je i dalje prepun raznih mogućnosti i važnih zadataka. I dalje moramo skuhati ručak od zemlje kad dođemo s posla, a navečer se  ponovno možemo natjecati na izboru za najbolju pjesmu. Napuštene životinje i dalje čekaju da ih netko spasi.  Zašto smo dozvolili da nam briga ukrade čistu radost postojanja?

fotorcreated1

 

Naša duša i dalje je dijete. Radosno, ali prestrašeno dijete. Ne znamo tko nas je prestrašio, ali sjedimo u kutu i propuštamo dane kao pijesak kroz prste.

Danas sam odlučila da se želim dignuti iz svog kuta, skuhati travu koju sam ubrala na putu do kuće i pjevati s izmišljenim mikrofonom u ruci i zaspati izmorena od smijeha.

Život je igra. Igra je život. Vizualizirali smo velike stvari dok smo bili djeca, možemo ih vizualizirati i dalje. Dok god smo ovdje, bez straha. Možemo živjeti svoju veliku igru i iskoristiti svoju odraslu moć na kojoj smo tako zavidjeli dok smo bili djeca: odgovorno pristupiti svojim snovima i dati sve od sebe da se ostvare. Nitko vas više ne može podignuti iz pješčanika i odvesti kući. Možete trčati ususret svemu što želite, iskoristiti svoju moć i ispuniti obećanja djetetu u sebi.  I ne zaboravite, dok čekate velike stvari u svom životu, uživajte u igri u pješčaniku svakog dana. Na taj način gradite brzu cestu ostvarenja svojih snova.

Odlučite da ćete od danas ponovno biti dijete i:

Zabavljati se uz sve što radite.

Naći sreću u svojim danima.

Slušati glasno glazbu koju volite.

Biti hrabri.

Hodati podignuta pogleda.

Naučiti otpustiti strah koji se uvukao u vas.

Vjerovati u sebe i pokazati se drugima.

Osloboditi svoje potencijale i s pažnjom se odnositi prema svojoj kreativnosti.

Pokazati sve što znate.

Postati graditelj svog života.

Preuzeti stvar u svoje ruke.

Vjerovati da će vam se ostvariti najluđi snovi – jer to stvaaaarno želite.

Shvatiti da ste na ovom svijetu da procvjetate.

Uočiti božansko u sebi.

Osloboditi se ograničenja.

Živjeti smisleno kao dijete.

Jer u životu ne želimo priznati ništa manje od toga… Želim vam da budete pravi Joie de vivre!

604a3459f74e180527c7572a71f2bd6a.jpg

Posted by

Moje ime je Jana Krišković Baždarić. Imam 35 godina i autorica sam bloga 33 etc. Blog se razvio iz dnevnika dviju mladih žena. Bele i mene. Jedna je stvarna, a druga nije. Nemojte me pitati koja je koja – jer to ne znam ni ja. Na ovom mjestu možete pronaći savjete kako ići naprijed u životu, kako krenuti prema svojim snovima. Sretna Belina priča će vam svakako biti od pomoći na tom putu. Belin i svoj dnevnik volim nazivati chick lit self helpom – ženskom literaturom sa začinom samopomoćnice. Bela juri prema svojim snovima, a što reći o meni? Najjednostavnije – ja sam ona koja uvijek nešto propitkuje. Otkad znam za sebe. Ona koja paralelno čita više knjiga i traga za odgovorima. Mogu vam reći – knjige su ih prepune. Otud se razvio i Bookhelp – moj mali projekt u kojem istražujem kada i na koji način vam neka knjiga može pomoći. Ponekad im se prepustite i vjerujte onima koji su promišljali o sličnim stvarima kao i vi. Uštedjet ćete na vremenu ako su došli do nekih odgovora prije vas. Mislim da se tako pojavila i Bela – kao odgovor na neka moja pitanja. Moj uspjeh je već u tome što se još uvijek pitam tko je izmišljeni lik u cijeloj ovoj priči – ona ili ja. Naposlijetku, nije ni važno – putujemo zajedno, a odgovor na ovo pitanje doći će kad budemo spremne. Putujte s nama. Čitajte. Propitkujte. Tražite odgovore. Živite život. Makar udvoje – sigurna sam da vas je najmanje toliko 🙂

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s